Nova cijena rada, stara struktura poreznog opterećenja - može li Hrvatska ikako do 90% EU prosjeka primanja?

• 01.04.2025.
• Novosti, Propisi, Financije

Radnici traže više, poslodavci zbrajaju i oduzimaju, i izgleda kako turizam – naš stari oslonac – sve teže održava svoju ravnotežu. I iza svakodnevnih brojki krije se puno veće pitanje: što kad rast više ne dolazi sam od sebe? U svom novom tekstu Ivica Žuro otvara pitanja koja rijetko dospiju u fokus – što kada rast više ne dolazi sam od sebe? I gdje je u svemu tome Hrvatska?

Prošle godine sezonski radnici u ugostiteljstvu, turizmu i prodaji ostvarivali su prosječnu mjesečnu plaću od cca 1.150 do 1.200 eura  
 
Ove godine očekuju znatno više, prema svim relevantnim istraživanjima stavova radnika. I to solidno više – 200 eura u prosjeku neto – čime bi dosegnuli medijan neto plaće u državi. 
 
Među navedenim zanimanjima očekivanjima plaće se ističu konobari, koji pucaju na plaću od 1.550 eura neto te kuhari koji neće biti spremni upaliti ploču ni naoštriti noževe za manje od 1.700 eura neto.  
 
Najveća razlika na relaciji lani ostvareno – ove godine očekivano je kod čistača i čistačica, koji su u 2024. radili u prosjeku za 935 eura neto mjesečno dok ove sezone nema šanse da se pripreme sredstva za čišćenje za manje od 1.500 eura.

Inflacija i plaće - “nova cijena” odmora 

To što sezonski radnici traže znatno veće plaće – zašto i ne bi, vide da javna uprava praktički dekretom dobiva injekciju potrošačke moći koji se mjeri u stotinama eura - imati će utjecaja na cijene usluga u turizmu i ugostiteljstvu. Sve skupa će i nadalje biti ono što podržava višu stopu inflacije u Hrvatskoj u odnosu na EU. 
 
Uz niz ekonomskih i društvenih nelogičnosti koje kod nas postoje, po većini pokazatelja smo na okvirno 75% prosjeka EU odnosno na polovini prosjeka njenih bogatijih članica. Potrajati će dok dosegnemo magičnu granicu realnog dohotka po zaposlenom od oko 90% prosjeka EU, a što se u praksi već pokazalo kao prekretnica nakon koje u osnovi prestaje iseljavanje zbog ekonomskih potreba.  
 
To se neće dogoditi ako se: 

1. ne povećaju ulaganja u tvrtke i sektore koji stvaraju veću dodanu vrijednost po zaposlenom i isplaćuju veće realne osobne dohotke, 
2. ne sreže neproduktivna javna potrošnja.  

Samo profitabilne tvrtke mogu investirati u produktivnost i na održiv, opravdan način povećavati primanja zaposlenih. 
 
Suočava se s time i najveća kontinentalna ekonomska sila, kako nećemo zemlja poput naše koja ima stanovnika kao Berlin s okolicom, a BDP 3x manji od tog grada. 
 

Njemačka usporava, a s njom izvjesno i naša sezona 

Njemački poslodavci su i dalje poprilično pesimistični nakon vala otkaza u industriji i najava o smanjenju broja radnih mjesta. Ukupna poslovna aura je u trenutnom momentu vrlo nezdrava i usporediva sa onom pri vrhuncu covid pandemije. 
 
Što to za nas kao turističku ekonomiju znači? Ne previše dobrog ako znamo da je to država predvodnik po pitanju i broja gostiju i potrošnje kod nas.  
 
Brojke su neumoljive i kaže slijedeće - 147 njemačkih tisuća turista manje je na godišnjoj razini uz povećanje broja turista sa svih drugih tržišta za čak 870 tisuća značilo rast turističkih prihoda tek za 247 milijuna eura ili 1,7% u odnosu na prošlu godinu. 
 
S druge strane, državna potrošnja je iz ozbiljnog s… situacije svojevremeno izvukla jednu Ameriku te niz drugih država, pa se može očekivati Neuordnung odnosno New Deal na njemački način. Njemački parlament usvojio je pred raspuštanje prijedlog zakona koji predviđa znatno veću državnu potrošnju na infrastrukturu i vojsku.  
 
Čim se osjeti utjecaj na zaposlenost po navedenom pitanju, popustiti će i strah prosječnog Nijemca pa će se odvažiti i na putovanja van zemlje odnosno potrošnju kakva je to nekad bila. 
 
Ma što marketing navodio, oslanjanje na rast pomoću samo i isključivo smanjenja emisija i ekologije nije moglo biti zamjena za ostatak ekonomije, a počesto se pokazalo i promašajem. 
 
K tome su EU pa tako i Njemačka navikli sve što smatraju nepotrebnim outsourcati vani i platiti kome drugome da to obavi – od metalurgije preko call centara do obrane i sigurnosti – no prije ili kasnije ušteda dođe na naplatu i bez Trumpa i s njim, uvele se carine ili ne. 
 

“Obrambena” proizvodnja otvara prostor za domaće investicije 

Paradigma se okreće, i u svjetlu gubitka tržišta i radnih mjesta za njemačku autoindustriju nije svako zlo za zlo – navedeni kapaciteti mogu se i dalje koristiti za vozila sa klasičnim pogonom, a pogotovo ona vojna koje čeka renesansa. Ono što je još bitnije je da je taj sektor lokomotiva proizvodnog lanca čelika i metala sa značajnom dodanom vrijednosti.  
 
Potrošnja za obranu na razini od 3% BDP-a, općenito povećati rast europskog gospodarstva.  
Vrijedi to i za Hrvatsku. 
 
Hrvatska bi u tom scenariju mogla povećati rast BDP-a za 0,6 postotnih poena što je tik do navedenih vodećih država po ovom pitanju. 
 
Prihodi tvrtki u Hrvatskom klasteru konkurentnosti obrambene industrije udvostručeni su od 2019. do 2023., dosegnuvši 401 milijun EUR, dok je izvoz porastao dva i pol puta i kreće se na 300 milijuna EUR.  
 
K tome većina naših tvrtki ima investicijski potencijal jer praktički nema zaduženosti i uz kreditne linije na raspolaganju mogli bi potaknuti razvoj cijele prerađivačke industrije sa naglaskom na onu koja se bavi obradom metala. Hrvatska obrambena industrija obuhvaća istaknute proizvođače u različitim segmentima, i tu postoji mogućnost sinergijskog djelovanja domaće prerađivačke industrije.  
 
Odakle novac za brzo pokretanje?

EU fondovi – puno milijardi razloga da se trgnemo 

Subvencije kamatnih stopa i garantni programi za poboljšanje produktivnosti mogu se financirati iz neiskorištenog dijela Plana oporavka i otpornosti EU od kojeg je preostalo 300 milijardi eura.  
 
Sve više se u svjetlu promjene sigurnosne paradigme govori o preusmjeravanju 400 milijardi eura iz Višegodišnjeg financijskog okvira do 2027. godine, namijenjenih zaštiti prirodnih resursa i okoliša, te o preusmjeravanju kohezijskih fondova, korištenjem raznih financijskih linija i drugih mehanizama iza kojih stoje monetarne vlasti EU.   
 
Utjecalo bi to i na rast produktivnosti koji sa stopom od 1% još uvijek značajno zaostaje za rastom kolektivno-ugovorenih plaća od 4,12%. I dalje se održava kretanje inflacije iznad ciljane razine inflacije središnje banke. Znači -  rast plaća u javnom sektoru uz stagnaciju onih u realnom je neodrživ. 
 
U većini članica EU, velike tvrtke imaju 40- 70% veću produktivnost u odnosu na mikro i male, a hrvatske velike tvrtke (iznad 250 zaposlenih) imaju 3,3 puta nižu produktivnost po radnom satu od prosjeka EU.  
 
Hrvatska treba privući investicije iz zemalja koje grade novu arhitekturu globalnih lanaca vrijednosti, što traži jaču podršku investitorima u dizajnu lokalnih lanaca nabave. Ne treba sada skinuti gaće – može i to tko ne zna drugačije, ali 'ajmo prvo nešto drugo -  no potrebno se više baviti gospodarskom diplomacijom i privlačenjem investicija uz olakšavanje poslovanja… a manje besplodnim javnim debatama kao što je to ona je li naš turizam skup ili ne. 
 
Za rast bruto dodane vrijednosti te produktivnosti nužan je koordinirani splet strukturnih politika kroz: 

1. smanjenje poreznog opterećenja visokokvalificiranih zaposlenih,  
2. porezne olakšice na reinvestiranje dobiti u novu tehnologiju 
3. ubrzanje pravosudnih mehanizama,  
4. stalno jačanje vještina i kapaciteta zaposlenih, 
5. poreznu atraktivnost pokretanja poslovanja. 
    

Produktivnost ne raste na suncu – treba više od turizma 

Prostora za rast produktivnosti ima i to naročito u poljoprivredi, prerađivačkoj industriji te komunalnim poduzećima gdje najviše zaostajemo u odnosu na referentne vrijednosti. 
 
Prema najnovijim podacima naša zemlja ostvaruje 79% prosjeka EU u produktivnosti po radniku, što je značajno bolje od jedne Bugarske koja je na 54.4%, no i značajno gore od jedne Njemačke koja ima tri puta veću produktivnost od Hrvatske. 
 
U posljednjih 20 godina po pitanju produktivnosti pomaknuli smo se sa 68% od prosjeka Unije, no druge tranzicijske zemlje – koje su bile značajno iza nas u trenutku prijelaza  na tržišnu ekonomiju - radile su veće pomake.  
 
I to kako zbog poboljšanja investicijske klime u tehnologiju, ali i obrazovanje, tako i stalnog rada na osmišljavanju konkurentnog poreznog sustava te na reformama javnog aparata.  
Odnosno imali su hrabrosti napraviti ono što se kod nas izbjegava. 
 
Kako ubrzati rast produktivnosti?  
 
Na redu je javna uprava, i tu bez reforme neće biti pomaka. 
 
Zoran primjer su 2,6 milijarde eura vrijedne blokirane investicije u obnovljive izvore energije, čija realizacija čeka odluku domaće regulatorne agencije HERA-e o iznosu naknade za priključak već 3 godine. A samo smo prošlo ljeto susjednim državama platili skoro 300 milijuna eura praktički samo za to da imamo spreman sustav za predviđen broj potrošača. 
 
Ukratko, može to i drugačije.

• Podijeli:

---

---